Found 9 search results for keyword: susret u srcu

sij. 02 2016

Susret u srcu

IMG_788214. prosinca 2015. godine u samostanu sestara milosrdnica, u kapeli sv. Josipa svetom misom i ugodnim druženjem s Udrugom sv. Vinka Paulskog prvi je put u Rijeci Udruga slijepih Primorsko-goranske županije proslavila blagdan sv. Lucije, svoje nebeske zaštitnice.

Svetu je misu predvodio svećenik Goran Antunović, salezijanac, koji je u nadahnutoj homiliji izrekao svoje iskustvo susreta s jednom slijepom djevojkom. Istaknuo je kako je bio duboko dirnut kad je prvi put čuo njezin pozdrav na odlasku: „Vidimo se!“ Na svećenikove riječi kao da je posebna svjetlost zasjala u kapeli i obasjala sve nazočne.
Na kraju svete mise pjesnikinja Ljubica Kolarić-Dumić, nakon kazivanja nekoliko pjesama o sv. Luciji, simbolično je darivala goste. Svaka je obitelj dobila slikovnicu „Ja se mraka ne bojim“ s CD-om, a autorica je iskazala želju da slikovnica nađe svoje mjesto pod borom nekog djeteta, koje se boji mraka.
Nakon svete mise uz prigodne slastice, nastavljeno je zajedničko druženje u prostorijama samostana. Sve nazočne pozdravile su: predsjednica Konferencije sv. Josipa gospođa Josipa Orlović i s. Renata. Na kraju je predsjednik Udruge slijepih Primorsko-goranske županije gospodin Emil Mandarić zahvalio na pripremi ovako bogatog programa proslave, te iskazavši veliko zadovoljstvo, najavio novi susret. Druženje je prošlo u ugodnu razgovoru, pjesmama gospođe Marije Bušić i radosnim pjevanjem svih sudionika.

O svetoj Luciji na njezin blagdan, kao i drugim svecima, obično razmišljamo s veseljem u srcu i rijetko razmatramo njezin mučenički život. Čestitamo imendan slavljenicima, a za blagdanskim stolom priređujemo slavlje u njihovo ime. To je ljudski, jer time slavimo i život.
Tako počinje i jedna od predivnih hrvatskih božićnih pjesama: „Veselje ti navješćujem, puče kršćanski, jerbo se Kralj u Betlemu rodi nebeski… „ Ne tugu, ne bol i patnju, nego radost! Veselje nam je donio Kralj nebeski, Isus iz Nazareta, Sin Božji. Veselili smo se na mnoge načine i u ove dane Božića. Iskazivali smo svoju radost slaveći dolazak Mesije.
No, ipak uz veselje ide i ona druga strana života, koja nije lijepa, nije ugodna, ali je dio nas, naših bližnjih ili ljudi koji žive daleko, ali su nam bliski po emocijama, po istim ili sličnim pogledima na život, po radovanju ili patnjama. Ili samo po suosjećanju, empatiji, našoj brizi i ljubavi prema čovjeku, gdje god živio i kojoj god zajednici pripadao.
Radi ove druge životne strane, koja nam nije ugodna, osobito ako zadesi nas ili naše bližnje, zbog koje nam se dani pretvaraju u tamu, a koju bismo rado zamijenili za svjetlo, vratit ćemo se svetoj Luciji. I da ne ostanemo samo na tome kako smo posijali žito, darove kupili na vrijeme, čestitali i proslavili imendan naših Lucija, ovdje ćemo se prisjetiti JEDNOG POSEBNOG SUSRETA.
U ovom osvrtu predočit ćemo i jedan maleni dio između mnogih humanitarnih aktivnosti, koje u svojemu programu ostvaruje Udruga svetog Vinka Paulskog u Rijeci. Za ovogodišnji blagdan sv. Lucije priredila je Udruzi slijepih Primorsko-goranske županije pravo slavlje.
Iako nam je svima dobro poznata, dužni smo i ovom prigodom istaknuti tek nekoliko osnovnih podataka iz života svetice. Kako sv. Luciju najčešće slavimo kao zaštitnicu očiju i vida, danas ćemo s divljenjem nabrojiti čija je sve zaštitnica ova velika kršćanska mučenica: slijepih (tjelesno i duhovno), ratara, pisara, krojača, staklara, lađara, tkalaca, vratara i kovača. Rođena je u Sirakuzi oko 289., a pogubljena 304. godine. Zbog svoje vjere podnijela je mnoga mučenja, a po predaji izvađene su joj oči i stavljene na tanjur, zbog čega je proglašena zaštitnicom očiju i vida.
Na blagdan svete Lucije sije se pšenica koja je simbol života kod kršćana, a ljudi su kroz 12 dana promatrali vrijeme i tako otkrivali kakav će biti koji mjesec, jer je prema vjerovanju svaki mjesec u sljedećoj godini odgovarao određenom danu od blagdana svete Lucije do Božića. Premda ne znamo provjerava li itko danas vremenske prilike na ovaj način, lijepo je prisjetiti se tih starih narodnih običaja. Oni nas, ako ništa drugo, uvijek podsjete da ovdje nismo slučajno i bez prošlosti, bez svih naših predaka, a oni su u svoje vrijeme imali svoje meteorologe i dobro poznavali prirodu i zemlju s kojom su se morali i slagati i boriti. Život na Zemlji, koju često zovemo i Dolina suza, nikada nije bio lagan. Ni nama danas, ni svima, koji su živjeli davno prije nas.
A mučeništvo zbog vjere nije se podnosilo samo u vrijeme Dioklecijana kada je mučena sveta Lucija. Svjedoci smo nažalost još uvijek mnogih teških vremena u kojima je kršćanima bilo ili jest i danas veoma teško. Stoga s radošću u srcu prihvatimo SVJETLO mučeničkih očiju svete Lucije da nam obasja put, kojim možemo slobodno kročiti čineći dobra djela. I najmanja sitnica, tek pružena ruka poznatoj ili nepoznatoj osobi, koja bez nas ne bi mogla prijeći na drugu željenu stranu, u njezinu srcu bit će velika poput najviše planine. Samo se na trenutak trebamo zamisliti na mjestu onih koji našu pomoć trebaju.
Kakve li sitnice za nas! A kakve veličine za onoga koji bez naše ispružene ruke ne može prijeći cestu pa bila ona kratka ili dugačka, široka ili uska, uglađena ili neravna! Koliko je ljubavi u toj ispruženoj ruci! I u praznoj šaci! U ruci bez ičega, bez skupocjenih darova, samo s naših pet prstiju pruženih u ime ljubavi. O toj je ljubavi ovdje riječ…
A svećenik na svetoj misi u homiliji reče: „Vidimo se!“Tako ga je pozdravila jedna slijepa djevojka. Da, da, vidimo se! Vidimo se srcem. Srcem se najbolje vidi zapisao je veliki književnik Antoan de Saint Expery u biseru svjetske dječje literature „Mali princ“, djelu koje bi svatko u svome životu, kad već odavno prođu dani djetinjstva, morao više puta pročitati i ako treba po stoti se put uvjeriti u izreku da se srcem najbolje vidi. A kad sebe uvjerimo u istinu, ne će nam biti teško svijet oko sebe gledati najviše srcem. Radi te istine, i radi svega što kao pojedinci možemo učiniti da jedni drugima olakšamo život, uljepšamo trenutke koji će se pretvoriti u bisere stvarajući sjajnu ogrlicu, u kap bistre vode od kojega će nastati najčarobniji slap, slavimo i svetu Luciju. Da rastemo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, da svakoga dana postajemo bolji. Zato od njezina blagdana ushićena srca brojimo dane Došašća iščekujući rođenje Onoga, kojemu radosno pjevamo:
„Veselje ti navješćujem, puče kršćanski…“
Slaveći VESELJE Udruga sveti Vinko Paulski u Rijeci na poseban je način obilježila blagdan svete Lucije 2015. ljeta Gospodnjega. Ususret Božiću u danima darivanja! Darivanja ljubavi i sebe drugima, stoga ćemo biti slobodni citirati riječi buduće riječke blaženice Majke Marije Krucifikse Kozulić, koja je živjela čineći dobro i preminula na glasu svetosti, čiji je životni cilj bio: Dati sebe da bi drugi imali život!
Da bi drugi imali ŽIVOT, potrebna su djela kakva je činila Majka Krucifiksa, sv. Vinko Paulski i mnogi drugi sveci. Zar nam se makar jedanput u životu nije učinilo da smo i sami na neki način raspeti iako smo daleko od svetosti, ali je naša čežnja za Božjim milosrđem i težnja da pomognemo bližnjemu, jača od trenutne patnje i nemoći. Naša i najmanja pomoć, samo ispružena ruka – sjaji poput osvijetljene ceste, sitne krijesnice kraj puta u tami noći.
Na ovaj način žive i rade članovi i članice Udruge sv. Vinka Paulskog, čijim se poslanjem i svetošću ponose i zato uvijek stoje na usluzi onima, kojima je pomoć potrebita. Zato je prva proslava sv. Lucije Udruge slijepih Primorsko-goranske županije bila puna svjetla s novim idejama i obećanjem: Vidimo se! Vidimo se srcem! I sljedeće godine… Jer ljubav je vječna.

Ljubica Kolarić-Dumić

lip. 03 2014

Gospić 2014.

IMG_0243Ni ne sjećam se kada je moje „prijateljstvo“ sa sestrom Žarkom započelo. Ali, sjećam se da su mi govorili o njoj i njezinu životu. Bile su to divne riječi. Potaknuta tim riječima, sjela sam i pročitala knjigu o njezinu životu. Uistinu oduševljena tolikom dozom hrabrosti i odvažnosti počela sam moliti njezin zagovor kod Nebeskog Oca, a nakon nekog vremena pružila mi se prilika odlaska na njezin grob. Kao i na svakom groblju okružilo me mnoštvo spomenika, razne kombinacije imena i prezimena koje skrivaju cijelo bogatstvo života. Okružila me i smrtna tišina i nelagoda koja potiče na razmišljanje o prolaznosti ovoga života. Polako koračajući gospićkim grobljem svete Marije Magdalene dolazim do grobnog mjesta drage pokojnice. Ni sama ne znam kako, niti zašto, ali ovaj grob je drugačiji, iz njega kao da govori mir, vjera, ljubav, nada, kao da je tišina nježnija, kao da stojim iznad kolijevke, a ne groba. Nakon nekoliko posjeta njezinu grobu shvatila sam da to tako i jest. Jer, dolazim u posjet dragom članu obitelji, dolazim i predajem srce, izlijevam molitve i govorim o težinama duše – kao kod najbolje prijateljice. Znam da ona sve to čuje.

Ove godine mislila sam da neću imati prilike otići na grob i čestitati nebeski rođendan dragoj sestri, međutim prilike su se okrenule i pružena mi je mogućnost odlaska. Na dan 16. svibnja, smrtni dan sestre Žarke Ivasić, unatoč hladnoći i neumornoj kiši krenuli smo iz Zagreba na gospićko groblje. Još jedan susret nad kolijevkom svetosti, ni ovaj put me nije ostavio ravnodušnom. „Dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.“ ove riječi molitve „Oče naš“ dobile su dublje značenje u mom srcu. Još dublje su urezale ime sestre Žarke. Nije li ona slušala Božju volju i neizmjerno Ga ljubila, sve do smrti, mučeničke smrti? Njezin život je dokaz i primjer kako živjeti riječi „budi volja Tvoja“. Živjeti ih srcem. Kroz patnju, suze i prolivenu nevinu krv rodila se sloboda, svetost i radost života. Milosrdnička obitelj skupila se oko groba voljene sestre. Zajedno poput jata bijelih ptica zagrijale smo srca molitvom. Spojilo se nebo i zemlja, molile su putujuća, trpeća i proslavljena Crkva. Jednodušno: mi na zemlji i sestra Žarka na nebu.

Molim da nas ona uvijek zagovara kod nebeskog Zaručnika, da kroz nesebično i požrtvovno prihvaćanje Božje volje rastemo u zajedništvu, živeći nebo u našoj svakodnevnici. Srce mi je puno ponosa jer vidim da pripadam obitelji milosrdne ljubavi, onom zajedništvu gdje kraljevstvo Božje već i jest među nama. Hvala ti, sestro Žarka, za primjer života, hvala ti jer si bila spremna umrijeti poput pšeničnog zrna i roditi obilatim plodom.

Ljubica Brusić

 

svi. 30 2014

Evo me, Gospodine

IMG_7230U subotu, 17. svibnja 2014., održana je duhovna obnova i zajednička misa za članove Marijanske vinkovske mladeži – Rijeka. Okupili smo se u 13 sati u našoj maloj dvorani te radosno započeli naš susret. Nakon uvodne molitve i, naravno, pjesme, naša nam je predsjednica Petra Štokić iznijela kratki pregled ove godine. Naglašavajući naš napredak kao zajednica, kao mala obitelj, ukazala nam je i na moguća poboljšanja u nekim područjima našega djelovanja. Naše zajedništvo nam je uvijek bilo temelj te ako nema njega i Isusa, koji je u središtu, nećemo biti u mogućnosti ostvarivati svoje poslanje u svijetu. U kratkoj duhovnoj obnovi koja je uslijedila krenuli smo na put za Damask, na put prema našemu Cilju. Promišljali smo o svom životnom pozivu. Kao što je imao Savao – Pavao i mi imamo svoj cilj, neki plan koji nastojimo ostvariti, ali svi naši planovi nisu ništa dok ne kažemo: „Evo me, Gospodine!“ I On će nam tada reći što nam je činiti.

S pjesmom u srcu polako smo se uputili na svetu misu koju je predvodio Vjekoslav Kovač, duhovnik naše zajednice. I za vrijeme mise dogodilo se nešto predivno! ‟Svjetlost s neba“ koja je obasjala naše zajedništvo! Jer sklopljen je savez – savez ljubavi. Naši članovi: Marija Rakocija i Tomislav Kljajić su se za vrijeme mise zaručili! Njihova sreća, njihova istinska sreća postala je sreća svih nas te dokaz da je naša zajednica čvrsto povezana onom najčvršćom vezom od sviju – ljubavlju. Ali, ipak mislim da nitko toga trena nije mogao biti ispunjeniji od njih dvoje. I tako oni su toga dana posebno odlučili zakoračiti na svoj životni put zajedništva, putem za Damask, a mi ćemo ih uvijek pratiti molitvom, jer to je najmanje, ali ponekad i najviše što jedan čovjek može učiniti za drugoga. Nakon prekrasne propovijedi i završnog blagoslova bilo je naravno i druženje, vrijeme koje nam je ustvari poslužilo da si osvijestimo koliko sve ovo zapravo znači za našu zajednicu: njihov poziv te poziv nekih od naših članova za posvećeni život. Ali i vrijeme kao i svako naše zajedničko vrijeme: trenutci koje ćemo zauvijek pamtiti, svi naši osmjesi koji toliko zrače toplinom da stvaraju jednu pjesmu smijeha. Naravno, tko bi nakon takvog dana ikada poželio otići kući? Ali zajedništvo prožeto Ljubavlju ne poznaje daljine te svaki naš ‟oproštaj“ uvijek završava istim riječima- „Vidimo se!“

Dora Škarica

 

lip. 30 2013

MVM – Rijeka hodočastili u Vukovar

IMG_4985Dugo planirano hodočašće u Vukovar članovi MVM-Rijeka ostvarili su od 21. do 22. lipnja 2013. Ovo hodočašće, zacijelo dragocjeno svakom od sudionika (a bilo nas je osam), uključivalo je posjet Osijeku, potom Ernestinovu, Laslovu, Korođu. Vukovaru i Aljmašu. Nezaboravno. Suočiti se s činjenicom da je za spoznaju istine o određenom trenutku potrebno dotaknuti ranu, ranu zemlje i ljudi, i shvatiti da je ono što često slušamo (u školama, na fakultetima, u medijima)… tek ili djelić istine, ili privid. Tako, o svakom ovom mjestu patnje, ali i pobjede života i nade, progovorili su nam svjedoci. I rane grobova, i težina mržnje koju čovjek može iskazati drugom čovjeku. U tome pomogao nam je susret s Denisom Nyarijem, mladim profesorom povijesti, stanovnikom Ernestinova. Našim prijateljem! On je bio naš vrstan vodič ovim područjem naše Domovine, koje itekako zaslužuje pozornost, upravo zbog blagoslovljene ranjenosti tolikih hrabrih boraca (među kojima je Denisov otac Ivan). Slijedio je Vukovar, put križa naših ranjenika i civila: Bolnica, Ovčara, Memorijalno groblje, Dunav, župna crkva svetih Filipa i Jakova. Napose, hrabrost i svjedočanstvo čovjeka: nezaboravan susret s Damirom Madunom, braniteljom grada Vukovara, i ponovno možemo reći – našim prijateljem. Hvala njemu, hvala tolikim hrabrim braniteljima… svima onima čijim smo životni križni put doticali onih dana, ne bismo li primili istu snagu i čistoću vjere – koja dolazi samo od Boga – i ponovno u srcu odlučili boriti se i izboriti za vrijednosti koje ne prolaze. I u tome, sigurni smo, prati nas zagovor naše Gospe od Utočišta…

s. Veronika Popić

IMG_5011 IMG_5003 IMG_4975 IMG_4958 IMG_4951

svi. 30 2013

Učitelji zajedništva: osobe s posebnim potrebama

DSC03475Sudjelovanje i animiranje dana Centra za odgoj i obrazovanje u Rijeci 24. svibnja 2013., u kojem pastoralno djeluje sestra M. Ljiljana Nikić, kao i Državni susret MATP-a (program Specijalne olimpijade, za djecu s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom) u Dvorani mladosti na Trsatu, na kojem su kao volonteri 29. svibnja sudjelovali mladi Marijanske vinkovske mladeži i ostali “Vinkovi suradnici” potiče na razmišljanje o osobama kojima služimo – našim siromasima.

O onom što mi činimo za njih, ali još više o onome što oni čine nama. Vinko Paulski je rekao da su siromasi i naši učitelji i naši gospodari. I stoga se u iskrenosti srca upitajmo: Dopuštamo li se podučiti – naučiti, poput poniznih učenika, svjesnih da smo itekako potrebni pravoga znanja, znanja života u Isusu Kristu? Dopuštamo li da nas siromasi i “uznemire” i izvuku iz osrednjosti ili ravnodušnosti, manjka vjere i ljubavi?IMG_4689

Nužnost životnog odgovora na ta pitanja prepoznao je Jean Vanier, utemeljitelj zajednica “Arka” i “Vjera i svjetlo”, zajednica zajedništva s osobama s mentalnim hendikepom…

Primjer Jeana Vaniera

Vanier, čovjek mira i vizionar ljudskoga društva, rođen je u Švicarskoj 1928. godine, dobitnik je brojnih nagrada i počasti poput nagrade Pavao VI (1997), francuske Legije časti, nagrade Rabbi Gunther Plaut Humanitarian (2001), Companion de l’Ordre du Canada, Blessed are the peace makers (2006). Nakon odgovornosti za svoju zajednicu kao i za Međunarodnu federaciju zajednica »Arka«, posvećuje se obilasku zajednica držeći istodobno duhovne obnove i nagovore širom svijeta. Pisac je brojnih knjiga prevedenih na 29 jezika u kojima naglasak stavlja na ljudsku krhkost, sućut, pomirenje te važnost slavljenja zajedničke ljudskosti. Usprkos svojim putovanjima – prošle godine boravio je u Africi, Indoneziji, SAD-u – ostaje blizak svojoj zajednici u Trosly-Breuilu gdje i danas živi.

»Krik njihove patnje duboko me je dirnuo«

– Više od četrdeset godina dijelite život s osobama s mentalnim hendikepom u zajednici »Arka«. Kako je ona nastala?

Jean_vanier_VANIER: Imao sam pomalo buran život. Za Drugoga svjetskog rata kao trinaestogodišnjak ušao sam u ratnu mornaricu, gdje sam završio časničku školu. Napustio sam je kako bih slijedio Božji poziv. Upisao sam studij filozofije koju sam nakon položenog doktorata predavao na Sveučilištu u Torontu.

U to vrijeme dominikanski svećenik o. Thomas Philippe, koji me bio prihvatio i pratio nakon mog izlasku iz mornarice, bio je duhovnik jedne ustanove za osobe s mentalnim hendikepom na sjeveru Francuske. Tamo sam se susreo s patnjom tih ljudi koji su vapili za prijateljstvom. Počeo sam posjećivati psihijatrijske bolnice i azile u kojima sam naišao na osobe zatvorene iza zidova velikih ustanova u vrlo teškim i bolnim uvjetima, često punim nasilja. Krik njihove patnje duboko me je dirnuo. Ohrabren o. Thomasom, kupio sam kućicu u istom selu Trosly-Breuil, u koju sam udomio Raphaëla i Philippea, dvije osobe s mentalnim hendikepom. Obojica su bili bez roditelja. Raphaël je zbog preboljela meningitisa izgubio govor, teško je hodao, nikada nije mogao pohađati školu. I Philippe je, uz oduzetu ruku i nogu, imao ozbiljne intelektualne poteškoće. Jednostavno sam im želio podariti život dostojan čovjeka, mogućnost da rastu u nutarnjoj slobodi i otkrivaju ljepotu života. Živjeli smo i radili zajedno; ja sam kuhao, pa smo stoga loše jeli! Ljudi su mi počeli pomagati te sam mogao prihvatiti još nekoliko osoba…

»Arka« je prije svega mjesto dubokog čovještva nadahnuto Isusovim evanđeljem, mjesto gdje ljudima pomažemo rasti, otkrivati im njihovu vrijednost i smisao života. Istina, u početku je moja gesta bila izraz solidarnosti i velikodušja, ali postupno sam otkrivao da profesionalna pomoć, iako potrebna, nije bila za njih i najvažnija. Duboki vapaj njihova bića za prijateljstvom i ljubavlju nadilazio je sve druge potrebe. A biti voljen znači čuti od drugoga da je sretan što postojim, da sam za njega dragocjen i vrijedan. Vrlo brzo postali smo prava zajednica u kojoj smo zajedno živjeli, jeli, molili, radili.. Tolike su osobe s hendikepom sazrele u mudrosti, miru i radosti kroz ove godine. Tako je nastala »Arka«.

Svi smo dionici istoga čovještva

Iz te prve zajednice rodio se međunarodni pokret danas prisutan na svim kontinentima!

VANIER: Da, jer velike su potrebe bile tih godina. Ljudi su počeli otkrivati svu postojeću okrutnost naspram osoba s hendikepom: smještane u velike ustanove, bile su lišene svakoga ljudskog dostojanstva. Tijekom svih tih godina učinjen je stvaran pomak unutar samog društva zahvaljujući i brojnim udrugama roditelja. Zajednica ovdje u Troslyu je rasla: drugi su mi se pridružili, pa smo mogli prihvatiti sve više osoba, otkrivajući novi tip zajednice, vrlo fleksibilne, u kojoj je naglasak na zajedničkom životu s osobama s mentalnim hendikepom. To znači da sve što činimo, činimo zajedno. Otkrivamo da je takav način života duboko ljudski – biti uz drugoga, pomagati mu da raste, razvija se i bude sretan.

Danas postoje 134 zajednice širom svijeta. Ova prva nastala je na tlu Katoličke Crkve, u Engleskoj i Americi one su ekumenske: u njima pojedine osobe s hendikepom, kao i asistenti, pripadaju protestantskim Crkvama. U Indiji naše su zajednice međureligijske: u njima žive zajedno muslimani, kršćani i hinduisti. Iako različitih vjeroispovijesti, otkrivamo da smo svi dionici istoga čovještva. Jedna muslimanska majka koja ima dijete s hendikepom jednako trpi kao i kršćanska majka.

Naša braća i sestre s hendikepom koji pripadaju različitim kršćanskim Crkvama pokazuju nam put ljubavi i međusobnog razumijevanja pozivajući nas da još više produbljujemo vlastitu vjeru i ukorijenjenost u tradiciju kojoj pripadamo!

Zajedništvo uključuje ranjivost jednih pred drugima

U »Izjavi o identitetu i poslanju« stavljaju zajednice »Arka« odnose zajedništva u srce svoga života.

VANIER: Dijeleći život s osobama s mentalnim hendikepom, otkrivamo njihovu duboku čežnju za nekim tko će ući u istinski odnos prijateljstva i zajedništva s njima. To nije isto što i velikodušnost: obično smo »velikodušni« kada činimo stvari za drugoga, ali ostajemo superiorni u odnosu na njega. Zajedništvo je, pak, prijateljstvo u kojem postajemo ranjivi jedni pred drugima. Ulazeći u odnos istinskog saveza, otkrivamo radost zajedništva i slavlja. Zajedništvo je duboko ljudska i kršćanska stvarnost. Ono je radost bivanja zajedno, ono znači zajedno dijeliti život, pomagati drugome da raste do punine svoje zrelosti. Zajedništvo je temelj svake naše zajednice. Otkrivamo da nas taj odnos zajedništva i prijateljstva s najkrhkijima, odbačenima uvodi u srce kršćanskog otajstva, u srce Isusove poruke. A ona je prije svega poruka ljubavi i zajedništva.

Dubok je ponor između bogatih i siromašnih

– U današnjem svijetu u kojem prevladava mentalitet uspjeha, moći, inteligencije i ljepote, čini se ludim »gubiti« vrijeme na one od kojih naizgled nemamo gotovo nikakve koristi!

VANIER: Sveti Pavao u poslanici Korinćanima govori da je Bog odabrao lude i slabe ovoga svijeta da posrame mudre i umne (1 Kor 1, 27-28). Teško je društvu u kojem živimo, pa i našim Crkvama vjerovati u te riječi! Povremeno posjećujemo slabe i siromašne, ali koliko smo doista svjesni da su to osobe koje nam imaju nešto dati? Oni koje društvo odbacuje često su uronjeni u beznađe žedni iskrenog odnosa s drugim čovjekom. Oni ne žele moć i priznanje već razumijevanje, nježnost i prijateljstvo. Nekad je potrebno puno vremena da bi se u njima nanovo rodio život i nada jer su tako često bili razočarani. Duboki ponor dijeli one koji imaju od onih koji nemaju.

Isus nam otkriva čežnju Božjeg srca koji želi dovesti u jedinstvo »lude i mudre, snažne i slabe«. Kad se slabi i jaki susretnu u odnosu uzajamnog prijateljstva, ispunjaju ponor koji ih razdvaja prepoznajući jedni druge u zajedničkoj ljudskosti koju dijele. To je iskustvo naše svakidašnjice u »Arci«.

»Njihov dar je dar ljubavi«

– Na drugom mjestu u spomenutoj poslanici Korinćanima uzima sv. Pavao, da bi progovorio o Crkvi, sliku ljudskog tijela koje ne može postojati bez svojih najkrhkijih udova.

VANIER: Crkva je mistično tijelo Kristovo i sv. Pavao na vrlo jasan način govori da je ono što je najslabije i najnečasnije Crkvi nenadomjestivo. Isus, da bi prispodobio kraljevstvo Božje, uzima sliku svadbene gozbe: Luka u svom evanđelju govori kako se dobrostojeći ljudi oglušuju na gospodarev poziv te on šalje svoje sluge da pozovu sve siromahe, sakate, one koji imaju neki hendikep, hrome… i oni dolaze popuniti mjesta na gozbi Ljubavi. Evanđelje jasno govori da su oni najmanji u srcu Crkve: »Slavim te, Oče, što si ovo sakrio od mudrih i inteligentnih, a objavio malenima.« Otajstvo malenih, a time i osoba s mentalnim hendikepom, njihov je vapaj za prijateljstvom i ljubavlju. Mi tražimo moć, ugled, efikasnost, uspjeh – osobe s mentalnim hendikepom ne mogu imati tu moć jer, ranjene u svojoj inteligenciji, ne mogu napredovati u spoznajnim sposobnostima. Njihov dar je dar ljubavi. Upravo tu prebiva duboka povezanost s evanđeljem. Isus je došao uvesti nas u odnos prijateljstva s Bogom – to je srce evanđelja. A osobe s mentalnim hendikepom osobito su osjetljive na to prijateljstvo.

Najvažnije je biti uz ljude

 Na Vaš poticaj i poticaj Marie-Hélene Mathieu nastao je pokret »Vjera i svjetlo«. To su zajednice koje okupljaju osobe s mentalnim hendikepom, njihove roditelje i prijatelje koji se redovito susreću unutar svojih župa da bi zajedno molili, slavili, slušali se međusobno, njegovali zajedništvo. U Hrvatskoj ima dvadesetak takvih zajednica, a u osnivanju je i udruga »Korablja« (buduća zajednica »Arka«). Je li lako nositi odgovornost u tom tijelu, bilo da je riječ o Crkvi ili društvu u kojem živimo?

VANIER: Svako je društvo nastalo prema modelu piramide: na vrhu su oni koji imaju moć, bogatstvo, inteligenciju, a na dnu su robovi, sluge… osobe koje boluju od mentalnih bolesti, ili osobe s hendikepom. Isus je uzeo posljednje mjesto, došao je preobraziti model društvene piramide u tijelo u kojem svatko ima svoje mjesto kakvi god njegovi darovi i poteškoće bili. Svakome od nas je povjereno poslanje u tijelu čovječanstva i Crkve, više nema »posljednjeg mjesta«!

Perući noge svojim učenicima, Isus otkriva nov način vršenja odgovornosti u poniznosti, služenju, ljubavi i zajedništvu srca koje podrazumijeva uzajamno otvaranje i blizinu do drugoga. Time ispunjava ponor koji tako često postoji između onih koji imaju moć i onih koji su im podređeni. Njegova poruka je jasna: biti uz ljude, osobito one koji su slabi, sami, u potrebi, biti im prijatelj i živjeti u zajedništvu s njima. Njihova prisutnost čuva nas da ne upadnemo u zamku moći i umislimo si da smo dobri, duhovni ljudi, spasitelji Crkve. Ulazeći u odnos prijateljstva sa siromasima, postajemo ranjivi, ne možemo ih više kontrolirati, potrebna nam je pomoć jer sami ne možemo!

Ponekad mi je i samom puno lakše primiti pljesak za knjigu koju sam napisao ili za održano predavanje negoli zaustaviti se, te u poniznosti i siromaštvu dijeliti svoj život s mojom braćom i sestrama u »Arci«.

Život unutar svojih obitelji

– U Hrvatskoj još nema zajednice »Arka«, ali već gotovo 15 godina kod nas djeluje dvadesetak zajednica »Vjere i svjetla«. Što je vlastito tim zajednicama u odnosu na »Arku«?

VANIER: Zajednica »Vjera i svjetlo« nastala je u Lurdu, u istoj viziji kao i »Arka« – da je osoba s hendikepom dragocjena i važna, i da je važna za Crkvu. Susreo sam Marie-Hélene Mathieu, koja je tada bila predstojnik Kršćanskog ureda za osobe s invaliditetom ovdje u Francuskoj, kako bismo organizirali hodočašće za osobe s hendikepom. Okupili smo se 1971. godine na Uskrs u Lurdu – bilo nas je 12.000. Za osobe s hendikepom, njihove roditelje i prijatelje to je bio poseban trenutak slavlja i radosti. Tako je nastala zajednica »Vjera i svjetlo«.

To su male zajednice od 30-ak osoba u kojima podjednaki broj čine osobe s mentalnim hendikepom, njihovi roditelji i prijatelji. Oni se susreću jednom, dvaput mjesečno kako bi produbljivali veze uzajamnog prijateljstva, vjeru, slavili život, odlazili zajedno na ljetovanja, ili jednostavno u kino krajem tjedna… Za razliku od »Arke«, to su zajednice u kojima osobe s mentalnim hendikepom većinu vremena žive unutar svojih obitelji susrećući se s drugima kako bi osnažili i produbili uzajamne veze prijateljstva.

»Uputili su me u život pun ljubavi«

– Siromah nije samo izvan nas već i u nama samima…

VANIER: Siromasi nam otkrivaju naše vlastito siromaštvo. Ulazeći u odnos prijateljstva s osobom s hendikepom, otkrivamo svoju hendikepiranost, a to su naši odnosi s drugima, naše teškoće da opraštamo i prihvaćamo druge različite od nas.

 Raphaël i Philippe su Vas daleko odveli!

VANIER: Da, to je bilo preobražavajuće iskustvo za mene. Uputili su me u vrlo jednostavan način života zajednice, život pun ljubavi, različit od mentaliteta ovog svijeta koji teži nadmetanju i uspjehu. Ovdje živimo jednostavnim životom stvarajući ozračje u kojem siromasi imaju svoje mjesto otkrivajući vrijednost vlastitog postojanja, mjesto na kojem svatko od nas otkriva što znači biti čovjek i istodobno učenik Isusa Krista, Riječi koja je tijelom postala…

Živeći uz osobe s mentalnim hendikepom u »Arci« i »Vjeri i svjetlu«, otkrivamo da se naše težnje za snagom, uspjehom i moći gube. Te osobe nas pozivaju na ljubav i prijateljstvo otkrivajući duboki smisao ljudskog života upravo u rastu u ljubavi i solidarnosti. Oni najslabiji bude dubine ljudskog srca u onima koji imaju određene sposobnosti, znanje, stručnost… Bude našu sućut. A sućut nije samo činiti dobro osobama s hendikepom, već ući s njima u istinski odnos prijateljstva, odnos koji nas uzajamno preobražava. Događa se duboka preobrazba osobe – tome smo svjedoci promatrajući brojne asistente ovdje u »Arci«, kao i one koji dolaze u zajednicu »Vjeru i svjetlo«.

I mene je taj život preobrazio. Osnivajući »Arku« želio sam »biti dobar« i »činiti dobro« osobama s hendikepom. Nisam ni slutio koliko će dobra one učiniti meni! Jedan mi je biskup nedavno rekao: »U ‘Arci’ ste ostvarili jednu kopernikansku revoluciju! Dosad se govorilo da treba činiti dobro siromasima, a vi govorite da su siromasi oni koji vama dobro čine.«

Oni kojima pomažemo pomažu nama čak i ako toga nisu svjesni. Pozivaju nas na ljubav i bude ono najdragocjenije u nama. U takvom odnosu Bog svakako prebiva! Jer Bog je ljubav, i u svakom odnosu iskrene ljubavi on je prisutan.

(Glas Koncila 12 (1709) | 21.3.2007. http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=10936)

tra. 24 2013

Proslavljena 200. obljetnica rođenja bl. Frederika Ozanama

200.god fF.Ozanama i prom. Mreza ljubavi 20.4.2013. foto M.Radic 10220. travnja 2013. godine bio je doista poseban i svečan dan za sve članove Udruge svetog Vinka Paulskog u Republici Hrvatskoj: obilježavanje dvjestote obljetnice rođenja utemeljitelja Udruge blaženog Frederika Ozanama. Rođendani su radosni događaji koji nas na neki način povezuju i čine da osjećamo toplinu i radost u srcu.

Naš slavljenik, blaženi Ozanam, okupio nas je u radosti i to u Zagrebu, u Frankopanskoj ulici, u Kući matici sestara milosrdnica. Članovi Područnog vijeća svetog Vida iz Rijeke, ukupno njih petnaestak, krenuli su s velikim zanimanjem i veseljem na put prema lijepoj metropoli te su se ondje veoma ugodno osjećali.

Susret smo započeli euharistijskim slavljem u 11,00 sati u crkvi svetog Vinka Paulskog, s članovima konferencija iz svih dijelova Hrvatske. Misu je predvodio rektor crkve svetog Vinka Paulskog, vlč. Marijan Pavlenić, u suslavlju sa o. Dariom Grpcem i Flavijanom Šolcom. Nakon svete mise uslijedio je program koji je trajao gotovo tri sata, a odvijao se također u prostorima samostana, u sportskoj dvorani Ženske opće gimnazije. Posebno smo bili radosni zbog promocije knjige “Mreža ljubavi” koju smo netom bili tiskali. Njezin autor, a naš član, Miroslav Radić, s oduševljenjem ju je predstavio svima okupljenima, a mi smo, kako se kaže, bili ponosni “do neba”.

OzanamOsim knjige, koja nam je poprilično zaokupljala misli, bilo je iznimno plodonosno i zanimljivo slušati o Ozanamovom životu iz perspektive laika, redovnica i svećenika. Dok sam upijala svaku riječ tamošnjih predavača, pomislila sam kako bih o Ozanamu mogla slušati satima te kako me njegov život uvijek iznova nadahnjuje za daljnje djelovanje i pomaganje potrebitima. Nevjerojatno je koliko su njegovo ponašanje, djelovanje i program života aktualni i danas, nakon gotovo 200 godina (ili, točnije, nakon 160 jer je umro u četrdesetoj godini života).

Ponekad, dok ga promatram sa strahopoštovanjem, razmišljam koliku je karizmu imao i koliko je bio velik u Božjim očima, ali i u ljudskim. Vjerujem da su i moji “vinkovci” slično razmišljali slušajući predavače, dječji zbor iz Ladimirevaca i razne instrumentalne solo skladbe koje su izvodili besprijekorni svirači obogativši cjelokupni program koji je završio u 17,00 sati.

Katarina Kiš Badurina

 

Bl. FREDERIK  OZANAM

»Blaženi Frederik Ozanam (1813. – 1853.), apostol ljubavi, suprug i uzoran otac obitel izrazita osobnost katoličkoga laikata XIX. stoljeća, bio je sveučilištarac koji je zauzimao važno mjesto u pokretu ideja svoga doba. Vjerničkom hrabrošću kritizirao je sve oblike sebičnosti, aktivno je sudjelovao u obnavljanju prisutnosti i djelotvornosti Crkve u društvu.«

Bilo je to doista nemilosrdno razdoblje radi ekonomskih promjena, vrijeme prelaska na divlji kapitalizam, traganja za sve većim prof što je prouzročilo nepodnošljive nejedna U ozračju izrugivanja i prezira s kojim su se morali suočavati mladi kršćanski pitomci, Frederik je upravo proživljavao teško iskušenje kroz sumnje koje će on potom ugraditi u temelje svojih pothvata: u služenje potrebitima kao metafizički odgovor na sumnju koja ga muči, umni rad nasuprot »kradljivcima misli« i poštivanje nevjernika. »Naučimo se braniti svoja uvjerenja bez mržnje protivnika, voljeti one koji misle drugačije od nas… Treba uskladiti djela i riječi,« kazuje on, »Pođimo k siromasima!«
Ivan Pavao II. nastavlja: »Frederik Ozanam se tako poistovjećuje s nadahnućem Gospodina Vinka: ‘Ljubimo Boga, braćo moja, ljubimo Boga, ali neka to bude radom naših ruku i znojem lica.’«

A monsinjor Lustiger u svom nagovoru doda »23. travnja 1833., na dan Frederikova dvadesetoga rođendana, kod Emanuela Bail u gradskoj četvrti Saint-Sulpice, njih sed su na počecima Konferencije ljubavi. Osnovano je Društvo svetoga Vinka Paulsko Unatoč opiranjima uspio je da društvo ne bude neka zatvorena skupina. To je pospješilo uspješno nastajanje i širenje konferencija po provinciji. Frederik tada naglašava ‘posredničku ulogu na koju nas obvezuje naš status kršćana. Želio bih smanjenje političkoga utjecaja u korist društvenoga.

Izrabljivanje čovjeka po  čovjeku je ropstvo. Radnik – stroj samo je dio kapitala, poput negdašnjega roba.’

U isto vrijeme, s ciljem obrane katolicizma, a suočen s racionalističkom kritikom zamolio je pariškoga nadbiskupa, monsinjora Quelena za dopuštenje održavanja javnih konferencija, koje je dotični povjerio opatu Lacordairu ti korizme 1835. u crkvi Notre-Dame de Paris.«

Doktor prava, doktor književnosti, profesor na Sorbonni (1841.– 1852.), gdje se s kate za svjetsku književnost zauzimao za unđenje znanosti, nastojeći istodobno os vjeran Crkvi i Sveučilištu.

Godine 1841. stupa u brak s Amalijom Soulacroix. Osim djevojčice, malene Marije, nisu mogli imati više djece. Tijekom revolucije 1848. zalaže se za savezništvo katolicizma i slobode… »U konačnici«, piše on, »geslo republikanaca – Sloboda, jednakost, bratstvo – jest Evanđelje. Ništa nije izgubljeno ako se suprotstavljamo isključivostima.«  No ipak, kao liberal, društveni djelatnik i demokrat, doživljava neuspjeh vlastitih očekivanja.

Ozbiljno narušeno zdravlje primoralo ga je da u srpnju 1846. napusti svoje radno mjes To je početak još snažnijega duhovnog us koji će završiti njegovom smrću u dobi od četrdeset godina. Tada je ipak već opažao prvijence plodne žetve čijemu je rastu znatno doprinio.

Ovaj prelijepi i prekratki život koji nije bio osđen ljudskih proturječnosti stavlja pred nas proroka društvene djelatnosti, vizionara, ali također svjedoka Evanđelja koji je blizak suvremenim svjetovnjacima. »Ozanam nije samo uzor prijateljstva i udivljenja… U tom čovjeku je osim kreposti postojala i prirođena privlačnost… Bio je čovjek nadljudske dobrote pred čijom su vjerom svi zastajali. Ozanam je bio nadahnuto biće.«

(Predgovor knjizi: “Misli za svaki dan – Frederik Ozanam”)

tra. 15 2013

MVM predvodili duhovnu obnovu za mlade u Slunju

 

IMG_4310Rano ujutro u subotu 13. travnja 2013., poput Marije Magdalene na uskrsno jutro, krenuli smo put Slunja. Ona je na svom putovanju susrela Uskrslog Krista, a isto tako smo i mi, mladi iz Marijanske vinkovske mladeži, doživjeli radost uskrsnog jutra i susreta s Uskrslim. Otišli smo dati drugim mladima Krista, a bili smo oni koji smo Ga prvi primili, i tako spoznali radost naviještanja i snagu u oslanjanju na Njegovu Riječ i vjernosti pozivu koji nam je naš Učitelj uputio. Odmah pri dolasku susreli smo se s gostoljubivim domaćinima i mladima otvorenima za sve što je taj dan Gospodin stavljao pred njih: bogat program pun molitve, pjesme, animacija, dijeljenja riječi Božje…

Što smo naučili iz tog bogatog dana? I – kako nam je taj dan i nama, i mladima iz Slunja pomogao u našoj svakodnevnici? Možemo reći da smo upoznali snagu zajedništva i jedni druge te potrebu za evangelizacijom i na tom polju te da poput Uskrslog koji je stao u sredinu između apostola dok su oni u strahu od Židova bili zatvorili svoja vrata, i svoja srca na plan Božji, i mi pružimo ruku i srce k mladima i pomognemo im ići putem kojim smo i mi krenuli, putem vječnosti kroz služenje siromasima. Biti poput apostola Pavla, biti svima sve, s bolesnima bolestan, s nemoćnima nemoćan, sa siromasima siromašan, a s mladima mlad, da sve pridobijemo za Krista. Nije li upravo to činio i sv. Vinko, bio svima sve, jer su upravo ti svi bili jedno u Isusovom srcu?

Kerin Šafarić

pro. 24 2012

DRAGE SESTRE, PRIJATELJI I SURADNICI!

specijal_76_big„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku, one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. Ti si radost umnožio, uvećao veselje i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, kao što kliču kada se dijeli plijen“ (Iz 9, 1-2). Prorok Izaija ovim nas riječima upućuje na radost Mesijina dolaska koji je iščekivan vjekovima i u vremenu se
pojavio. Proslava blagdana Božića budi u nama novu nadu i traži budnost, osluškivanje, otvorenost, radost. Gospodin je tu, rođenje se dogodilo prije dvije tisuće godina Marijinim pristankom, a njena vjera sili nas svjedočiti Radosnu vijest pokazujući tako drugima Isusov put.

Naš život treba biti trajno nasljedovanje Kristova života, njegove malenosti i jednostavnosti u jaslama, skromnosti življenja u Nazaretskoj obitelji, javnog djelovanja bez osigurane egzistencije, muke i smrti na križu. Cjelokupni tijek njegova života potiče nas stoga da poput njega nemamo drugog cilja nego ljubiti Boga i služiti mu, učiniti ga prvom svrhom života. Stoga ovoga Božića širom otvorimo vrata Kristu i dopustimo mu da nas mijenja, da bude naš spas, naša sreća i mir. Neka to bude potreba „ ponovnog otkrivanja hoda vjere, da se otkrije draž Božje riječi“, kako je poručio papa Benedikt XVI. pismom Porta fidei, otvarajući Godinu vjere, “kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere.“

Vjeru, koju smo primili kao dar, radosno prenosimo na nove naraštaje te pomognimo širom otvoriti vrata vjere svima koji Boga traže. Poslani smo prepoznati i širiti vijest o rođenju Spasitelja u božićnoj noći.Znamo, Bog se te noći objavio malenima, onima koji su bili spremni prihvatiti njegove riječi te otvoriti vrata vjere u svom srcu. Prepuni radosti, pohi-tili su pokloniti se onomu koji se za njih rodio, donoseći u rukama darove svojih života. Za takvu vjeru molimo, s takvom vjerom živimo, takvu vjeru potvrđujmo kroz svoj rad i poslanje, svjedočeći bezuvjetnu ljubav. Učinimo sve da naši bližnji u nama nađu vjeru koja brda premješta, vjeru koja kvasom naše ljubavi ukvasa kruh svagdašnji.

Darujmo im sjeme vjere koje će izrasti u stablo pod kojim će se odmarati nakon napornog rada, a s grana ubirati plodove milosti. Neka naša vjera bude osnažena ljubavlju i življena u nadi i tada će Krist potražiti sklonište u našoj nutrini i počastiti nas ovoga Božića svojom nazočnosti. Pođimo radosno u susret Božiću! Poklonimo se Djetetu koji nas je po sakramentu krštenja uveo u otajstvo vjere. To je vjera koja raste snagom Duha Svetoga i poslanjem je odjelotvorena. Neka nas na putu vjere nadahnjuje Marijin odgovor na Božji poziv, njezin „da“
kojeg je snagom svoje vjere izgovorila i otvorila put spasenju, Isusu Kristu.

Čestit Božići darom vjere blagoslovljenu novu 2013. godinu želi vam
s. M. Danijela Sinčić
provincijalna glavarica

stu. 29 2012

MVM I DOPRINOS NOVOJ EVANGELIZACIJI

U Napulju (Italija), od 22. do 25. studenog 2012. održan je III. susret Europe i Bliskog Istoka za predstavnike i voditelje Marijanske vinkovske mladeži (MVM). Uz voditelje (lazariste i kćeri kršćanske ljubavi) i predstavnike mladih jedanaest europskih zemalja (Španjolska, Italija, Portugal, Francuska, Albanija, Slovenija, Slovačka, Poljska, Češka, Ukrajina i Bjelorusija) i dvije zemlje Bliskog Istoka (Libanon, Egipat) na susretu su po prvi put sudjelovale i sestre naše Družbe (s. M. Berislava Grabovac, s. M. Elizabeta Peršić  i s. Veronika Popić), a također i predstavnica riječke zajednice Marijanske vinkovske mladeži (Petra Štokić).

Tema susreta bila je „Marijanska vinkovska mladež – doprinos novoj evangelizaciji“. Tijekom trodnevnog susreta sudionici su slušali nekoliko predavanja među kojima istaknuto mjesto ima predavanje pod naslovom „Mladi europski kršćani ili mladi kršćani u Europi“. Predavač don Tonino Palmese, SDB, zauzima istaknuto mjesto u pastoralu mladih napuljske biskupije. Kao redovnik salezijanac svoje djelovanje temelji na don Boscovu preventivnom sustavu odgoja, s posebnim naglaskom na borbu protiv utjecaja mafije prisutnom u tim dijelovima Italije. Progovorivši iz svog dugogodišnjeg, bogatog iskustva rada s mladima započeo je s naglašavanjem nužnosti slušanja – slušanja svijeta mladih, znakova vremena i čovjeka. Osluškivati treba sadašnji trenutak, ali ne odbacujući prošlost. Djelotvornost naviještanja (odgoja) ovisit će o izvoru i cilju odgojiteljevih riječi: stižu li iznad glave slušatelja, samo na razini uma, ili u srce. Jedino ako riječ želi iz srca odgojitelja doći srcu mladog čovjeka dogodit će se međusobno razumijevanje. Mladi tada slušaju. Također, istaknuo je problem nejasnih identiteta bilo odgojitelja ili onih prisutnih u današnjem društvu te neautentičnosti riječi koje dopiru do mladih. Može se reći da danas ne postoje uporišne točke, stabilni izbori koje mladi čovjek može učiniti. U tom pogledu odgojitelj treba prvenstveno u svojim izborima biti autentičan te davati snažne, radikalne prijedloge mladima. Činjenica je da se mi najčešće bojimo davati takve prijedloge mladima, dijelom jer u njih u svojoj dubini ne vjerujemo, zaključio je don Tonino Palmese.

Susretu je prisustvovao o. Gregory Gay, CM, vrhovni poglavar Misijske družbe, a time i MVM-a. On je održao predavanje pod nazivom „MVM – naš doprinos novoj evangelizaciji“, a također se susreo sa sestrama naše Družbe zahvalivši im na prisutnosti i predanom djelovanju na različitim područjima vinkovske karizme. Naglasio je da naša prisutnost proširuje djelokrug Marijanske vinkovske mladeži na razinu cijele Vinkovske obitelji. Posebna vrijednost susreta bio je rad u skupinama te razmjena iskustava o tome kako se karizma Marijanske vinkovske mladeži živi u različitim zemljama. Riječku zajednicu predstavila je Petra Štokić i s. Veronika Popić (pogledajte prezentaciju u prilogu NAPLES_CROATIA ). Skup je rezultirao dokumentom koji je sažeo rad, usmjerio poticaje prema potrebama različitih skupinama zemalja.

Početak susreta bilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio o. Gregory Gay, CM, čiju propovijed donosimo u cijelosti:

MVM – NAŠ DOPRINOS NOVOJ EVANGELIZACIJI  (misna čitanja: Otk 10, 8-11; Lk 19, 45-48)

Dopustite mi započeti ovu propovijed s nekoliko uvodnih riječi.

Braćo i sestre, dragi mladi!

Milost Božja okupila nas ovdje da bismo podijelili svoju vjeru. Premda smo iz susjednih zemalja i dijelimo mnoge sličnosti, ipak smo vrlo različiti. Ali, to je čudo milosti: naše razlike nas obogaćuju i jačaju. To je moguće zbog zajedničkog identiteta koji je utemeljen na činjenici da smo članovi duhovne obitelji: obitelji koju je Bog dao Vinku Paulskom. Baštinici smo te milosti i darova Duha koji su bili darovani našim utemeljiteljima. Članovi smo te obitelji koja želi biti radosna vijest siromasima.

Stoga, okupili smo se ovdje i iz perspektive beskrajne kreativnosti ljubavi želimo otkriti nove puteve koji će nas osposobiti da budemo ta Radosna vijest. Tijekom posljednjih desetljeća Crkva je postavila pitanje kako učiniti „novim“ taj proces evangelizacije, koji je motiv našeg postojanja kao Crkve. Ta novost mora odgovoriti trajno promjenjivim izazovima našeg društva… u našem slučaju europskog društva. Kao članovi Marijanske vinkovske mladeži možemo u velikoj mjeri pridonijeti toj Novoj evangelizaciji, ne samo iz perspektive naše karizme već također i iz perspektive naše mladosti.

Dopustite mi nekoliko riječi o čitanjima.

Kako se uvijek događa kad slušamo riječ Božju, današnja čitanja nas izazivaju, čine nas nemirnima, propituju nas i pozivaju nas… ali, iznad svega, današnja čitanja nas hrane te tako naš odgovor Bogu nije odgovor iz perspektive neke naivne vjere već odgovor ukorijenjen u Onome tko je model vjere, u Isusu Kristu. To je riječ koja potiče proročko poslanje koje smo primili u krštenju (na dan našeg krštenja bili smo posvećeni kao svećenici, proroci i kraljevi). Ta proročka dimenzija je često zanemarena u „kršćanskim“ društvima jer se želimo prilagoditi tim sustavima koji su funkcionirali godinama i godinama i stoga često propovijedamo „toplo i mekušasto“ evanđelje (to jest evanđelje koje može slušati onaj koji iskorištava radnike, tko izopćava i marginalizira siromahe, tko krši ljudska prava… evanđelje koje mogu slušati redovnice i redovnici koji žive dvostruk život… i kad takvi pojedinci služaju to „ugodno“ evanđelje ne vide razlog propitivanja vlastita ponašanja). Na žalost, to se događa gotovo svake nedjelje u našim crkvama. Ali, evanđelje je evanđelje. I premda bismo mogli zaboraviti na snagu njegove proročke dimenzije, svijet uočava njegovu realnost… premda je to samo mala skupina ljudi koja vesla protiv struje i želi živjeti svoje živote na način koji je u skladu sa zahtjevima evanđelja. Nikada prije nije postojala tolika potreba za proročkom dimenzijom. Članovi Vinkovske obitelji i našeg Društva moraju biti vjernici i proroci: postajući radosna vijest siromasima postajemo također i žalosna vijest budući da razotkrivamo one koji iskorištavaju i osiromašuju druge. Mi to činimo ne zato što želimo tako činiti, već stoga što se nadamo da ćemo moći obratiti one koji još nisu postali svjesni tog životnog puta. Tako je naša proročka dimenzija ukorijenjena u srcu Boga koji je Otac svih ljudi, koji je prema svima milosrdan, koji trpi sa svojim sinovima i kćerima koji su iskorištavani i izopćeni i koji također trpi za one koji izopćuju i iskorištavaju svoju braću i sestre.

Stoga je ova riječ „ukusna“ nepcu (jer je radosna vijest), ali i gorka utrobi (jer uznemirava i širi prema nama snažan poziv i postavlja zahtjev pred nas… zahtjev obraćenja na vjeru (u) Isusa Krista. To nije lako i dokaz tome se nalazi u današnjem evanđelju. Isusov put u Jeruzalem je prikaz njegove njegovog posljednjeg suočavanja s predstavnicima Izraelovih institucija. U toj sceni Isus ulazi u hram poznat po svojoj nevjerojatnoj veličini i po velikoj vrijednosti prikupljenog blaga. Isus također pronalazi ondje ogromnu izopačenost jer na tom svetom mjestu Isus nalazi pojedince koji traže ekonomsku moć prikrivajući svoje namjere vjerskim motivima. Nejednaka razmjena carskog novca za hramski novac oduzima siromasima ono malo što su ponijeli krečući na hodočašće u Hram. Bio je to posao koji je iskorištavao vjeru ljudi. Isus je mogao proglasiti Boga kojemu nije stalo do tog ekonomsko-političkog aspekta vjerske prakse. Ali, Isusova vjera bila je prepoznatljiva. Bog u kojeg je vjerovao i kojeg je zvao Ocem nije bio poput Boga kojega su častili u tom Hramu. I to je dovelo Isusa do takve reakcije koja je opisana u današnjem evanđelju. Vidimo tada da se Bogu ne sviđa društvo privilegiranih individualaca, društvo koje isključuje ljude ili klasno društvo… Štoviše, Bog ne voli društvo ili religiju koja stvara posao utemeljen na vjeri ljudi.

Kao što se događalo u Isusovom vremenu, tako i u našem današnjem društvu postoje nejednake razmjene u kojima siromašni narodi plaćaju prevelike cijene da bi imali pristup osnovnim dobrima – kao što je tehnologija ili izvori energije… i u nekim slučajevima religije imaju udjela u tim nepravednim praksama. Sve je to međutim prekriveno plaštem ekonomske birokracije koja brani takve nedostatke i u stvari prikazuje te nedostatke kao velike izraze civilizacije. Poput Isusa, moramo izagnati iz svoje sredine te nepravedne i nejednake razmjene, bez obzira što takve razmjene mogu biti i legalne.

I napokon…

Započeli smo Godinu vjere i sad je pogodno vrijeme da ražarimo ponovno svoju vjeru u Isusova Boga. Staza kojom moramo putovati je očita. Samo Isus iz Nazareta nas može dovesti do tog Boga. Ukoliko ne slijedimo Isusa možemo pomisliti da častimo Boga, a u stvarnosti častimo boga koji je u suprotnosti s Bogom Isusa Krista. Približimo se Isusu Kristu. Dopustimo Isusu da nam pokaže Oca da mognemo primiti novost njegova evanđelja… dopustimo njegovoj ljubavi da ponovno izumi afektivne i efektivne puteve koji će evanđelje učiniti vjerodostojnim u našem društvu.

s. Veronika Popić