«

»

svi. 16 2013

16. svibnja 1946. – stradanje s. Žarke Ivasić

zarka_ivasic_NOVO [1600x1200bc1A]Dana 16. svibnja 2013. obilježava se 67. obljetnica mučeničke smrti s. Žarke Ivasić, sestre milosrdnice koja je svoj poziv milosrđa prema svima vršila “u zgodno i nezgodno vrijeme” te zadobila krunu svog života u krivoj osudi, progonu i smrti – životu položenom iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu jer “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!” (Mt 5,11)

Poslanje prema kojem će Družba usmjeravati sestru Žarku bit će služenje bolesnicima. To će poslanje odrediti tijek njezina života u vremenu Drugog svjetskog rata i poraća. Možemo reći, da su tada (ukoliko analiziramo optužene sestre milosrdnice prema njihovom zanimanju) u velikoj mjeri optužbama bile najizloženije sestre bolničarke budući, da ljudska, kršćanska, ali i medicinska etika zahtijeva i u smjenama vlasti, milosrđe prema svakom bolesniku i ranjeniku (spašavanje života ljudi), bez obzira na njegovu opredijeljenost, odnosno pripadnost određenoj vojsci. Kod tog je dakle zvanja, prema potrebi vladajućeg komunističkog režima, optužbu bilo vrlo lako stvoriti.

Prve poratne godine, sudski procesi i smrtne kazne izvršene nad svećenicima, redovnicima i redovnicama, pokazale su da je „kamen spoticanja“ novoj vlasti bila vjera, duboko ukorijenjena u hrvatskom narodu. Nespojivost komunističke ideologije s kršćanstvom, u periodu neposredno prije završetka rata, opetovano su naglašavali katolički biskupi, a ovakav smjer vodstva Crkve u Hrvata nastavio se i po završetku rata (posebice Pastirskim pismom u rujnu 1945.) Izazvana (i nadasve raskrinkana) nova je vlast morala pronaći način na koji će okriviti Crkvu i smanjiti njezin utjecaj u narodu, a najlakši je način bio prikazati Crkvu kao suradnicu ustaškog režima i time je odrediti kao protunarodni element u nastaloj državi. Može se reći, to novo doba „stvaralo“ je kršćanske mučenike. Ali, obzirom na izvore koje posjedujemo, „nije to lako dokazati, jer su moderni progonitelji, poput nacista i komunista, ponajviše svjesno nastojali ‘ne stvarati’ mučenike pa su kojekakvim političkim i drugim razlozima opravdavali smaknuće nepoćudnih kršćana“ (F. Veraja, Na tragovima svetosti, Split 2006., str. 18). U tom pogledu, pod izlikom političke osude u velikoj mjeri bili su uklanjani istinski vjernici.

Prema zapisima i svjedočanstvima osoba koje su poznavali s. Žarku (to je primjerice s. Hubertina Džimbeg, koja je s njom bila i osuđena u Gospiću), tijekom godina svoga djelovanja među bolesnicima, s. Žarka je pokazala veliku požrtvovnost i jednaku ljubav prema svim bolesnicima odnosno ranjenicima. Među onima s kojima je živjela davala je svjedočanstvo redovnice koja je istinski i s uvjerenjem živjela svoj poziv.

Do komunističke osude i smrti sestru Žarku će dovesti noć s 13. na 14. rujna 1943. kada je ustaška bojna napala (u ono vrijeme) partizanski Otočac, uništila partizanski ratni plijen (oružje preuzeto od talijanske vojske iz Senja nakon kapitulacije Italije), u bolnici ubila ranjenike i odvela sestre milosrdnice prema Gospiću. Uz sestru Žarku u otočkoj bolnici bile su još četiri sestre milosrdnice (s. Verena Fostač, s. Eutihija Novak, s. Hubertina Džimbeg i s. Celestija Lucija Radošević – koja će u studenom 1943. napustiti Družbu, ali će kasnije biti suđena sa sestrama). Iz Gospića sestre dolaze u Zagreb, a sestra Žarka nastavlja svoj milosrdnički apostolat najprije u bolnici u Vrapču te od ožujka 1944. u Osijeku. U Osijeku, tijekom savezničkog bombardiranja  pogiba s. Eutihija Novak, sestra s kojom je s. Žarka bila u Otočcu. Dolaskom partizana u Osijek započela su zatvaranja, istrage i suđenja. U kolovozu 1945. OZNA privodi s. Žarku. Do podizanja optužnice 28. siječnja 1946. ona će biti službeno preslušana tri puta, na tri mjesta: u Osijeku, u Gospiću i u Zagrebu.

Javno suđenje održano je u Gospiću 7. veljače 1946. Sestra Žarka je u unaprijed definiranoj optužnici (određenoj prema već navedenim komunističkim optužbama Crkve) tužena za davanje podrške ustaško-okupacijskoj vlasti te za nastavak „protunarodnog rada“ nakon završetka rata. U obrazloženju optužnice naglašeno je da  sestre milosrdnice (posebno sestra Žarka) nisu vršile svoj poziv – njegujući nemilosrdno (i s mržnjom) partizanske ranjenike, a dajući prednost ustaškim. Također, komunistička optužba se proširuje i na prokazivanje ranjenih partizana (koji su ubijeni tijekom ustaškog napada na Otočac).

Kako je izgledalo to suđenje saznajemo iz iskaza sestre Hubertine Džimbeg, koja je i sama bila u toj skupini osuđenica u Gospiću. Ona opisuje suđenje kao „urnebes“. Partizani su skakali preko klupa za vrijeme procesa, a s druge strane sestre su mirno sjedile na optuženičkoj klupi. Ispitivanja i prijetnje, koje su prethodile suđenju, nisu donijele onaj rezultat kojeg su komunisti očekivali jer, svjedoči sestra Hubertina, bez obzira na svu okrutnost ispitivanja, sestre nisu priznale ništa, a na suđenju su se (koliko su to uopće mogle) branile same, budući da u njihovu korist nitko nije svjedočio. Suđenju je prisustvovao i prof. Nikola Bićanić koji je svoje sjećanje opisao u Hrvatskom pravu, godine 1990.: „Bio sam na suđenju pok. sestri Žarki u Sali stare gospićke Općine u kojoj je sada, još uvijek, Kino „Jedinstvo“. Kad joj je pročitana smrtna osuda, jedan nadobudni partizan, inače naš jadnik Gospićanin, jak i crn, odglumio je ‘živčane napade’… i dotrčao je i kao vuk bacio se na časnu sestru osuđenu na smrt i izubijao ju na očigled svih nas tamo.“ Gospićani su, kako navodi prof. N. Bičanić, bili u strahu jer su „svi stariji od 16 godina trebali biti poubijani.“ Takva atmosfera, dobro je poslužila ostvarivanju cilja tužiteljstva – zastrašivanju naroda. Prvopotužena s. Žarka Ivasić osuđena je na kaznu smrti vješanjem, ostale sestre na kaznu smrti strijeljanjem. Slijedile su žalbe te je presuda sestre Žarke preimenovana u strijeljanje (a s. Verena i s. Hubertina osuđene su na 20 godina zatvora s prisilnim radom).

No, treba naglasiti, na javnim suđenjima postojao je „narod“ kojije lažno svjedočio, s izraženom agresivnošću, izvikivao i potvrđivao krive optužbe i poticao mržnju. S druge strane, stajao je onaj hrvatski  narod koji je svoje svete stoljetne vrijednosti ljubavi prema Bogu i domovini, u ovom razdoblju bolnih iskustava progona, izdaja i nasilnih smrti, morao čuvati i izgovarati šutnjom. Šutnja izgovorenoga (ali živo sjećanje) o stradanju s. Žarke trajala je dugo – i nalazimo njezine tragove gotovo na svim mjestima povezanim s njezinim životom i smrću. Relevantna dokumentacija, ukoliko je postojala, u Družbinim arhivima, kao i u župnim, bila je s namjerom uništena (sakrivena – zbog komunističke zloupotrebe i krivih interpretacija koji su dovodili među ostalim do zatvaranja i osuda). Arhivi – župne matice, samostanske matice – zabilježile su dan, mjesto i način smrti, ali više od toga ne. U zbirkama nekrologa sestara milosrdnica (izdavanim pod nazivom Ljiljan bašča) nalazimo nekoliko spomena na smrt sestre Žarke, i to za godinu 1946. gdje se spominje uz dan 16. svibnja i njezin kratak životopis te se navodi:  „Bila je vjerna u malom, pa nije posrnula ni u najtežem času života.“ A u nekrolozima njezinih rođenih sestara (s. Hildeberte i s. Felicitas), koje su također bile sestre milosrdnice, nalazimo sljedeće riječi: “Sestra Žarka odletjela je u vječnost s mučeničkom palmom u ruci za ratne oluje u Drugom svjetskom ratu” (godina 1976.) i „sestra Žarka je

pala kao žrtva svog milosrdničkog zvanja u službi bolesnika i ranjenika – strijeljana je u Gospiću 1946. godine“ (godina 1987.). U Družbi se znalo što se sa s. Žarkom dogodilo (jer neke od sestara iz zagrebačkog samostana i prisutvovale su suđenju i uspjele su doći do s. Žarke tijekom njezina kraćeg boravka na odjelu gospićke bolnice tijekom zatočeništva, to je primjerice s. Zebedeja Pišćević) – da je s. Žarka bila nevino osuđena te da je očitovala hrabrost i dosljednost tijekom zatočeništva i u smrti. Znalo se i za mjesto na kojem je bila u tajnosti pokopana, na gospićkom groblju (jer toga dana došle su je, mrtvu, s. M. Ancilla Buntak i s. Hildeberta Ivasić iz Zagreba obući i pokopati), a znalo se i to da su Gospićani i njihovi župnici željeli da njezini posmrtni ostaci ostanu na tom mjestu (kao odgovor na prijedlog sestara milosrdnica da se zemni ostaci s. Žarke prenesu u Zagreb).

Posebno živa uspomena na osudu i smrt s. Žarke ostala je u samom mjestu njezine pogibije i upravo kroz zapisana svjedočanstva (nekadašnjeg gospićkog kapelana popa Alojzija Kukeca i župnika popa Mate Pavlića) možemo vidjeti kako je osuda i smrt s. Žarke odjeknula u narodu. Mnogo govori činjenica da je s. Žarka unatoč zabranama bila pokopana, a njezin grob uređivali su i pohodili (unatoč svim zabranama) stanovnici Gospića, oni koji su znali za njezinu nevinost i način na koji je završila svoj život. Njezin grob pohodili su (u zgodno i nezgodno vrijeme) i stanovnici Otočca, oni koji su s. Žarku znali iz vremena njezina djelovanja u bolnici, a smatrali su, kao i mnogi da je jedini razlog njezine osude i smrti mržnja prema Bogu i vjeri. Grob sestre Žarke pohodile su i vjerno pohode njezine susestre milosrdnice, kojima je primjer njezina života položenog za Boga i bližnjega svjetlo na putu ustrajnog i hrabrog predanja Isusu Kristu, kroz svjedočenje istinskih vrijednosti Evanđelja u svakoj prilici života. Na koncu, budući da je Lika vjerno očuvala spomen na život i smrt s. Žarke, neka Gospodin providi da sjeme milosrđa koje je ona sijala u Lici (u Gračacu, Otočcu i Gospiću) padne na dobro tlo i urodi plodnim i svetim milosrdničkim apostolatom koji će privući i privlačiti mnoge.

s. Veronika Popić