«

»

sij. 02 2016

Susret u srcu

IMG_788214. prosinca 2015. godine u samostanu sestara milosrdnica, u kapeli sv. Josipa svetom misom i ugodnim druženjem s Udrugom sv. Vinka Paulskog prvi je put u Rijeci Udruga slijepih Primorsko-goranske županije proslavila blagdan sv. Lucije, svoje nebeske zaštitnice.

Svetu je misu predvodio svećenik Goran Antunović, salezijanac, koji je u nadahnutoj homiliji izrekao svoje iskustvo susreta s jednom slijepom djevojkom. Istaknuo je kako je bio duboko dirnut kad je prvi put čuo njezin pozdrav na odlasku: „Vidimo se!“ Na svećenikove riječi kao da je posebna svjetlost zasjala u kapeli i obasjala sve nazočne.
Na kraju svete mise pjesnikinja Ljubica Kolarić-Dumić, nakon kazivanja nekoliko pjesama o sv. Luciji, simbolično je darivala goste. Svaka je obitelj dobila slikovnicu „Ja se mraka ne bojim“ s CD-om, a autorica je iskazala želju da slikovnica nađe svoje mjesto pod borom nekog djeteta, koje se boji mraka.
Nakon svete mise uz prigodne slastice, nastavljeno je zajedničko druženje u prostorijama samostana. Sve nazočne pozdravile su: predsjednica Konferencije sv. Josipa gospođa Josipa Orlović i s. Renata. Na kraju je predsjednik Udruge slijepih Primorsko-goranske županije gospodin Emil Mandarić zahvalio na pripremi ovako bogatog programa proslave, te iskazavši veliko zadovoljstvo, najavio novi susret. Druženje je prošlo u ugodnu razgovoru, pjesmama gospođe Marije Bušić i radosnim pjevanjem svih sudionika.

O svetoj Luciji na njezin blagdan, kao i drugim svecima, obično razmišljamo s veseljem u srcu i rijetko razmatramo njezin mučenički život. Čestitamo imendan slavljenicima, a za blagdanskim stolom priređujemo slavlje u njihovo ime. To je ljudski, jer time slavimo i život.
Tako počinje i jedna od predivnih hrvatskih božićnih pjesama: „Veselje ti navješćujem, puče kršćanski, jerbo se Kralj u Betlemu rodi nebeski… „ Ne tugu, ne bol i patnju, nego radost! Veselje nam je donio Kralj nebeski, Isus iz Nazareta, Sin Božji. Veselili smo se na mnoge načine i u ove dane Božića. Iskazivali smo svoju radost slaveći dolazak Mesije.
No, ipak uz veselje ide i ona druga strana života, koja nije lijepa, nije ugodna, ali je dio nas, naših bližnjih ili ljudi koji žive daleko, ali su nam bliski po emocijama, po istim ili sličnim pogledima na život, po radovanju ili patnjama. Ili samo po suosjećanju, empatiji, našoj brizi i ljubavi prema čovjeku, gdje god živio i kojoj god zajednici pripadao.
Radi ove druge životne strane, koja nam nije ugodna, osobito ako zadesi nas ili naše bližnje, zbog koje nam se dani pretvaraju u tamu, a koju bismo rado zamijenili za svjetlo, vratit ćemo se svetoj Luciji. I da ne ostanemo samo na tome kako smo posijali žito, darove kupili na vrijeme, čestitali i proslavili imendan naših Lucija, ovdje ćemo se prisjetiti JEDNOG POSEBNOG SUSRETA.
U ovom osvrtu predočit ćemo i jedan maleni dio između mnogih humanitarnih aktivnosti, koje u svojemu programu ostvaruje Udruga svetog Vinka Paulskog u Rijeci. Za ovogodišnji blagdan sv. Lucije priredila je Udruzi slijepih Primorsko-goranske županije pravo slavlje.
Iako nam je svima dobro poznata, dužni smo i ovom prigodom istaknuti tek nekoliko osnovnih podataka iz života svetice. Kako sv. Luciju najčešće slavimo kao zaštitnicu očiju i vida, danas ćemo s divljenjem nabrojiti čija je sve zaštitnica ova velika kršćanska mučenica: slijepih (tjelesno i duhovno), ratara, pisara, krojača, staklara, lađara, tkalaca, vratara i kovača. Rođena je u Sirakuzi oko 289., a pogubljena 304. godine. Zbog svoje vjere podnijela je mnoga mučenja, a po predaji izvađene su joj oči i stavljene na tanjur, zbog čega je proglašena zaštitnicom očiju i vida.
Na blagdan svete Lucije sije se pšenica koja je simbol života kod kršćana, a ljudi su kroz 12 dana promatrali vrijeme i tako otkrivali kakav će biti koji mjesec, jer je prema vjerovanju svaki mjesec u sljedećoj godini odgovarao određenom danu od blagdana svete Lucije do Božića. Premda ne znamo provjerava li itko danas vremenske prilike na ovaj način, lijepo je prisjetiti se tih starih narodnih običaja. Oni nas, ako ništa drugo, uvijek podsjete da ovdje nismo slučajno i bez prošlosti, bez svih naših predaka, a oni su u svoje vrijeme imali svoje meteorologe i dobro poznavali prirodu i zemlju s kojom su se morali i slagati i boriti. Život na Zemlji, koju često zovemo i Dolina suza, nikada nije bio lagan. Ni nama danas, ni svima, koji su živjeli davno prije nas.
A mučeništvo zbog vjere nije se podnosilo samo u vrijeme Dioklecijana kada je mučena sveta Lucija. Svjedoci smo nažalost još uvijek mnogih teških vremena u kojima je kršćanima bilo ili jest i danas veoma teško. Stoga s radošću u srcu prihvatimo SVJETLO mučeničkih očiju svete Lucije da nam obasja put, kojim možemo slobodno kročiti čineći dobra djela. I najmanja sitnica, tek pružena ruka poznatoj ili nepoznatoj osobi, koja bez nas ne bi mogla prijeći na drugu željenu stranu, u njezinu srcu bit će velika poput najviše planine. Samo se na trenutak trebamo zamisliti na mjestu onih koji našu pomoć trebaju.
Kakve li sitnice za nas! A kakve veličine za onoga koji bez naše ispružene ruke ne može prijeći cestu pa bila ona kratka ili dugačka, široka ili uska, uglađena ili neravna! Koliko je ljubavi u toj ispruženoj ruci! I u praznoj šaci! U ruci bez ičega, bez skupocjenih darova, samo s naših pet prstiju pruženih u ime ljubavi. O toj je ljubavi ovdje riječ…
A svećenik na svetoj misi u homiliji reče: „Vidimo se!“Tako ga je pozdravila jedna slijepa djevojka. Da, da, vidimo se! Vidimo se srcem. Srcem se najbolje vidi zapisao je veliki književnik Antoan de Saint Expery u biseru svjetske dječje literature „Mali princ“, djelu koje bi svatko u svome životu, kad već odavno prođu dani djetinjstva, morao više puta pročitati i ako treba po stoti se put uvjeriti u izreku da se srcem najbolje vidi. A kad sebe uvjerimo u istinu, ne će nam biti teško svijet oko sebe gledati najviše srcem. Radi te istine, i radi svega što kao pojedinci možemo učiniti da jedni drugima olakšamo život, uljepšamo trenutke koji će se pretvoriti u bisere stvarajući sjajnu ogrlicu, u kap bistre vode od kojega će nastati najčarobniji slap, slavimo i svetu Luciju. Da rastemo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, da svakoga dana postajemo bolji. Zato od njezina blagdana ushićena srca brojimo dane Došašća iščekujući rođenje Onoga, kojemu radosno pjevamo:
„Veselje ti navješćujem, puče kršćanski…“
Slaveći VESELJE Udruga sveti Vinko Paulski u Rijeci na poseban je način obilježila blagdan svete Lucije 2015. ljeta Gospodnjega. Ususret Božiću u danima darivanja! Darivanja ljubavi i sebe drugima, stoga ćemo biti slobodni citirati riječi buduće riječke blaženice Majke Marije Krucifikse Kozulić, koja je živjela čineći dobro i preminula na glasu svetosti, čiji je životni cilj bio: Dati sebe da bi drugi imali život!
Da bi drugi imali ŽIVOT, potrebna su djela kakva je činila Majka Krucifiksa, sv. Vinko Paulski i mnogi drugi sveci. Zar nam se makar jedanput u životu nije učinilo da smo i sami na neki način raspeti iako smo daleko od svetosti, ali je naša čežnja za Božjim milosrđem i težnja da pomognemo bližnjemu, jača od trenutne patnje i nemoći. Naša i najmanja pomoć, samo ispružena ruka – sjaji poput osvijetljene ceste, sitne krijesnice kraj puta u tami noći.
Na ovaj način žive i rade članovi i članice Udruge sv. Vinka Paulskog, čijim se poslanjem i svetošću ponose i zato uvijek stoje na usluzi onima, kojima je pomoć potrebita. Zato je prva proslava sv. Lucije Udruge slijepih Primorsko-goranske županije bila puna svjetla s novim idejama i obećanjem: Vidimo se! Vidimo se srcem! I sljedeće godine… Jer ljubav je vječna.

Ljubica Kolarić-Dumić