Vinko Paulski

DJETINJSTVO I MLADOST

Sveti Vinko rođen je u mjestu Pouy blizu Daxa, u francuskoj pokrajini Landes, 24. travnja 1581. u siromašnoj obitelji, kao treće od šestoro djece. Svećenički poziv kojim će krenuti imao je svoj korijen u želji njegovih roditelja da time (osiguravši mu školovanje unatoč siromaštvu) materijalno osigura obitelj.  Godine 1600. (završivši studij teologije u Toulouseu) zaređen je za svećenika. Sveti Vinko tada nije imao ni dvadeset godina. Postupno je sazrijevalo njegovo razumijevanje dubine svećeničkog poziva.

Vinko nikad nije izgubio osjećaj za vrijednosti koje je usvojio u seljačkoj obitelji. Što je više uranjao u gradski život, kroz kontakte s bogatima i utjecajnima, to se više divio onima koji su obrađivali zemlju. On je bio čovjek koji je cijenio mukotrpan rad: njegovi svećenici i sestre zarađivat će svoj kruh u znoju svoga lica i radom svojih ruku, kao što su seljaci činili.

OTKRIĆE POZIVA

Na putu sazrijevanja u vjeri i pozivu pratile su ga mnoge nedaće: zatobljen je od turskih gusara i završio kao rob, prodan u Tunisu. Nakon nekog vremena provedenog kod različitih vlasnika pobjegao je natrag u Francusku. Poznata je epizoda iz njegova života kad je na sebe preuzeo teške napasti protiv vjere koje je trpio jedan teolog. Tada je, trpeći iste napasti kroz četiri godine, na list papira napisao svoj <em>Credo </em>- Vjerovanje kojeg je uvijek imao blizu srca i dodirivao u vrijeme najtežih kušnji. Te su napasti prestale nakon što je Bogu obećao da će cijeli svoj život posvetiti služenju siromasima. To je iskustvo bilo središnje u Vinkovom duhovnom rastu. Poslije toga, uvijek je mogao susresti bilo kojeg siromaha jer je sam razumio da je on sam najsiromašniji od svih siromaha, u potpunosti ovisan o Božjem milosrđu.

Godine 1617. Vinko Paulski započinje svoje seoske misije u mjestu Folleville, koje je bilo u vlasništvu obitelji de Gondi. Propovijedajući nepismenim seljacima, među kojima je i sam odrastao, bio je ponesen riječima koje je sam Isus Krist naveo kao kao svoje poslanje: „Duh Gospodnji na meni je, on me posla blagovijesnikom biti siromasima.“ Napokon je shvatio bit svoga poslanja. Siromasi, koji su tada stajali pred njim, u svojoj potrebi čeznuli su za Božjom riječi spasenja. Osjetio je da će oni do konca njegova života biti središte njegova života. Bio je to trenutak velikog otkrića i Božje objave. Imao je tada trideset i šest godina.

UTEMELJITELJ

Postupno, Vinko je shvatio da je potrebno djelovati zajedno. Bila je potrebna skupina misionara koja će se posvema posvetiti propovijedanju i poučavanju na selima. Tako je nastala Misijska družba (lazaristi), zajednica svećenika. U mjestu Chatillon, u kojem je proveo nekoliko mjeseci, utemeljio je prvu Bratovštinu kršćanske ljubavi, koja će se kasnije razviti u Udrugu svetog Vinka Paulskog (utemeljio 1833. blaženi Frederik Ozanam) koja je imala kao poslanje služiti bolesnima, siromasima, napuštenima. O poticaju na osnivanje Bratovštine Vinko sam pripovijeda: “Jedne nedjelje mjeseca kolovoza, kad sam se oblačio za svetu misu, došli su mi reći da su u jednoj osamljenoj kući svi članovi obitelji bolesni, svi u neopisivoj stisci, nije ostao pošteđen ni jedan jedini koji bi mogao pomagati drugima. To me je uhvatilo za srce.” Duboko ganut propovijedao je o tom svojim vjernicima i oni pritekoše u pomoć. “Bila je to velika, ali neorganizirana ljubav.”

Posebna grana Bratovština bile su Gospođe kršćanske ljubavi, udruženje bogatijih žena koje su pod vodstvom svetog Vinka organizirano pomagale siromasima. Poznanstvo Sa svetom  Lujzom de Marillac (1591.-1660.) i duhovno vodstvo te mlade udovice, kao i suradnja te prijateljstvo koji su slijedili, dovelo je do osnivanja Kćeri kršćanske ljubavi, zajednice koja će se posvetiti u potpunosti služenju siromasima. Osnivanje ove zajednice bio je radikalan iskorak iz dotadašnjeg shvaćanja redovništva: žene su poslane djelovati izvan samostanskih zidina i potražiti siromahe na mjestima na kojima oni jesu. Na ulicama. U njihovim kućama. U bolnicama. U zatvorima. Svugdje. Gdje je god bila potreba za njihovim služenjem. To je bila prekretnica u shvaćanju ženskog redovništva.

SMRT I DUHOVNA BAŠTINA

Sveti Vinko je doživio poodmaklu dob, unatoč izuzetno napornom radu. Umro je u Parizu 27. rujna 1660. godine. Njegov duh kršćanske ljubavi prema najpotrebnijima i danas živi u više od dvjesto zajednica koje ga imaju kao zaštitnika ili u njemu gledaju svoje nadahnuće. Među njima su svećenici, redovnice i laici: lazaristi, kćeri kršćanske ljubavi, sestre milosrdnice, članovi Udruge svetog Vinka Paulskog i drugi.